Obitelj – naša prva Crkva

 

         U ovom vremenu kada ne možemo u crkve, nameće nam se jedna vrlo važna i lijepa tema. Ovo vrijeme izolacije je prigoda da se o njoj piše, razmišlja i govori.

        Crkva nas uči od šesdesetih godina prošloga stoljeća da je obitelj Crkva u malom. Tu učimo prve molitve, primamo temeljni odgoj i izgovaramo prve riječi. U obitelji činimo prve korake, čujemo prve opomene i osjećamo se sigurnima. Prve tri do četiri godine života jednog djeteta presudne su za cijeli njegov život jer već u tom vremenu formira svoj karakter i stil ponašanja. Obitelj su prve jaslice, prvi vrtić i prva škola. Ako se tu zakaže u odgoju, onda je kasnije gotovo nemoguće ispravljati pogreške u vrtiću, u školi i u cijelom kasnijem životu. Nekad je svaka župa imala svoga svećenika. Danas je manjak duhovnih zvanja jer ima sve manje djece i k tome mladi ne odrastaju u duhovnom ozračju. Obiteljska Crkva isto treba imati svoga svećenika ako želi dobro funkcionirati: to je glava obitelji ili otac obitelji. On bi trebao poticati ostatak obitelji na odlazak u crkvu i biti predmolitelj u svome domu. Znam koliko je stvarnost daleko od toga ideala, ali o tome jednostavno moramo govoriti. Podsjetimo se da smo po krštenju svi svećenici, proroci i kraljevi.

          Bog je dozvolio strah, tjeskobu i svojevrsni zatvor u kojem trenutno živimo da bismo se probudili iz duhovne narkoze. Ove je godine ogromna većina vjernika konačno proživjela pravu korizmu. Dosad se u korizmi puno govorilo o postu, križnim putovima, vjerskim običajima, lijepim molitvama, pobožnostima, hodočašćima, zavjetima, blagoslovima jela, itd. Međutim, jesmo li po svemu tome postali bolji? Bojim se da nam je godinama i desetljećima u toj šumi religioznih običaja i pobožnosti, Bog ostao po strani. Njegovo lice je ostalo zastrto velom našega religioznoga konzumizma. Mi smo bili važni, a ne On!! Koliko ima kršćana kojima je kapnula koja suza sućuti prema Isusu na križnom putu, u propovijedi ili klanjanju? Zato tolike kritike "velikih vjernika" zbog praznih crkava. Religioznom čovjeku fali religiozni folklor i masa naroda pred crkvom jer je njima Crkva samo institucija koja treba zadovoljavati njihove religiozne potrebe. Zreli kršćanin šuti, moli i trpi, ali nikada nikoga ne kritizira i poslušan je Crkvi jer traži Božju volju, a ne svoju.

        Ove je godine konačno Bog postao važan!! Istinski duhovan čovjek ga nalazi svagdje. Prepoznaje ga u svojoj obitelji, u ljepoti prirode, u dobrim ljudima i u svom srcu. Zato duhovna osoba u poniznosti sluša glas Crkve i pita se što nam Bog po ovim događajima želi poručiti.  Istinski kršćanin prepoznaje ovo vrijeme kao kušnju i kao jednu veliku duhovnu obnovu. Ovo je vrijeme velike milosti koju nam Bog šalje da uvidimo vrijednost obitelji.       Zato koristi ovu situaciju da bi nas vratio u svoje domove.

         Imamo  pandemiju kritizerstva, egoizma, nepravde, bahatosti, materijalizma, religioznog formalizma i fanatizma. Zato je Bog poslao duhovni virus da nas izliječi iz smrtonosnog sna i probudi na istinski život vjere po Duhu Svetom. Kamoli sreće da smo zabrinuti za naš vječni život kao što smo zabrinuti za ovo prolazno zdravlje. Stoga je pravi problem zapravo duhovna pandemija grijeha i ravnodušnosti jer vodi u definitivno napuštanje Boga i vječnu smrt. Zato Isus opominje apostola Tomu:"Ne budi nevjeran, nego vjeran".

         Mnoge su naše obitelji ovih tjedana postale karizmatske. Naime, otkrivaju svoju ljepotu i poslanje. Konačno su na okupu, provode vrijeme zajedno, imaju vremena jedni za druge i mole zajedno. Spomenimo usput ipak jedan moderni fenomen: nekada roditelji nisu imali vremena za djecu, a sada ih se gotovo obožava. Obožavanje unučadi je posebna priča. Nastao je odgojni skok u drugu krajnost i tu nešto ne štima. Postoji, naime,opasnost da odgoj krene u krivom smjeru. Mi ih moramo voljeti, a ne obožavati. Obožavanje pripada samo Bogu. Poslušajmo sv. Pismo: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, a bližnjega svoga kao sebe samoga". Stavimo u centar naših obitelji Boga, a ne jedni druge jer tek onda se međusobno možemo voljeti zdravom ljubavlju i uspješno odgajati mladi naraštaj.

        Ovo vrijeme je dar koji se samo duhovnim očima može prepoznati. Svi pišu o saniranju ekonomije, a nitko o saniranju duša i obitelji kao temeljnim ćelijama društva.  Konačno smo stali na loptu, počeli slušati ptice, gledati plavo nebo i počeli zahvaljivati za svaki dan, zdravlje i kruh svakidašnji. Konačno imamo vrijeme za saniranje naših duša, vjere, međuljudskih odnosa i našega odnosa prema Bogu.

         Sjetimo se napokon jedne prevažne stvari: Crkva je prva tri stoljeća bila kućna Crkva jer nije bilo crkava. Vjernici su se okupljali po kućama, gdje su čitali Božju Riječ i lomili Kruh Života. Ne znam da li vjerski formalisti ili religiozni folkloraši koji kritiziraju Crkvu i svećenike, sada mole u svojim kućama. Ali zato sigurno znam koji mole: to su oni koji ih ne kritiziraju, koji imaju razumijevanje i poštovanje prema Božjim pomazanicima te poštuju odluke biskupa i pape. Nadam se da je Božji virus ovih tjedana zarazio i jedne i druge jer ga svi trebamo. Neka stvori u nama imunitet protiv duha ovoga svijeta, ravnodušnosti prema Stvoritelju i vjerske mlakosti te postane lijekom koji će u nama rasplamtiti vatru Duha Svetoga i istinske Božje ljubavi koja nas vodi savršenom zdravlju u vječnome životu.